Drawing.jpg

BIOGRAFIJA

Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

 

KAPETAN

 

Hajrudin Mešić, sin oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović. Bio je njihovo drugo dijete. Imao je dva brata i dvije sestre. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

 

U OSVIT AGRESIJE

 

U braku sa suprugom Radenkom rodili su se kćerka Lejla i sin Zlatko. Zadnje službeno mjesto Hajrudina Mešića u JNA bilo je u Karlovcu gdje je sa činom kapetana radio kao aktivno vojno lice. Supruga Rada također je radila u JNA kao građansko lice. Majka Hajrudina Mešića Zejfa izgubila je u Drugom svjetskom ratu dva brata.I taman kada se počeo rađati novi sretniji život, kada su njena djeca odrasla, ponovo je nastupilo vrijeme zločina i fašizma. “Napustio je JNA još 1990. Došao u Trnovu, pitamo ga što je napustio vojsku, a on samo vrti glavom. Jednom nam reče: ‘Bojim se da dolazi vrijeme da će udariti nacija na naciju, vjera na vjeru.’ Vidio je na vrijeme šta se sprema.”(1) (Zejfa MEŠIĆ, majka) “Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (Rada MEŠIĆ, supruga) Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov nasljednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak. “Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Najveće uporište Hajrudina Mešića bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana u Osnovnoj školi objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što efikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka ‘da se ide u šumu’. Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaku išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji.

 

RADA I HAJRO – PRIČA O ISTINSKOJ LJUBAVI

 

Supruga i djeca Hajrudina Mešića nalazili su se prvih dana rata u Subotici (Republika Srbija). “Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: ‘Ja hoću tebi.’” (Zlatko MEŠIĆ, sin) Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca koji su se pripremali za partizanski način ratovanja. “Kad si mlad i kad se udaš, misliš da će sve biti super; niko ne očekuje svađu, a kamoli rat. Ali kad rat dođe na vrata, onda se vidi je l’ postoji istinska ljubav…” (Rada MEŠIĆ, supruga)

SA ŽENOM I DJECOM NA PRVIM LINIJAMA ODBRANE

 

Genocid nad Bošnjacima počinjen u Srebrenici julu 1995. godine bio je samo kulminacija procesa koji je započeo još u aprilu 1992. godine u Podrinju.(2) Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom(3), uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje s naoružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovništvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima Zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece. “Ženu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Vjerovao mu je narod i zato su svi krenuli za njim iz Teočaka i iz Sapne i svih ovih okolnih mjesta.”(4) (Zejfa MEŠIĆ, majka) “Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

 

SIMBOLI OTPORA

 

“Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stječe i ogroman autoritet među vojnicima koji su bespogovorno slijedili njegove namjere.” (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998., str. 503-507) Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor.(5) U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem. “U Klisi su se svi spremili za predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakon mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Za razliku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (Rada MEŠIĆ, supruga) Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića. Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika.

 

ODBRANA TEOČAKA

 

“Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima računajući da je to svakako već njihova teritorija. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih posebna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, pomognutim jedinicama iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se s uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. On tu demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku ‘Majevičku oluju’ – oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstvo boraca teočanskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi. Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.” (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

 

GERILSKO RATOVANJE

 

“Svaka naša akcija urodila je plodom. Dobivali smo 10–15 pušaka i za kratak period od 50-ak ljudi stvorili 500 –600 dobro nauružanih ljudi. Sve što smo imali oružja oduzeli smo iz njihovih ruku.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”) Iako je na Teočak palo hiljade granata, ovaj grad ostao je tokom cijelog ratnog perioda neosvojivi bedem duboko uvučen u teritoriju koju su Milošević i Karadžić planirali pretvoriti u “čistu srpsku zemlju”. “Na nama je isprobano sve što se imalo isprobati od strane srpskih formacija.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”) Uprkos superiornijem naoružanju okupacijske snage su strahovale od branitelja Teočaka. “S jedne strane smo se naoružavali, a s druge zadavali strah neprijatelju…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Vrlo smo pažljivo planirali akcije napada na neprijatelja. Mogli smo se uspješno suprotstaviti jedino gerilskim načinom ratovanja. Oni su povremeno frontalno napadali oklopno-mehanizovanim sredstvima uz stotine i hiljade vojnika, ali naša odlučnost i hrabrost pokazala je da je Teočak bio i ostao bedem.” (Hajrudin HODŽIĆ, saborac i borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”) “Imali smo nešto zolja. Nismo se bojali kad nam tenkovi prođu preko naših linija. Ili ga pogodiš ili promašiš, ali pješadija nije mogla proći…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Kapetan Hajro je bio izuzetno hrabar. Neprijatelja je doživljavao kao kukavice. Stalno nam je govorio da se ne trebamo bojati ni njihovog oružja ni tehnike.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”) Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”

 

PRVA TEOČANSKA BRIGADA – „LAVOVI TEOČAKA“

 

Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka. Zvali su ih “Lavovi Teočaka”. “Iako nismo imali dovoljno boraca, uvijek smo davali dobrovoljce za druga ratišta. Učestvovali smo i u borbama na vozućkom i sarajevskom ratištu…” (Mirsad ČELIKOVIĆ, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca. “S obzirom da smo sve vrijeme efektivno ratovali, moglo bi se reći da je to relativno malo poginulih u odnosu na težinu ratišta i broj bitaka koje smo vodili.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca. Iako izloženi stalnim napadima i razaranju neprijateljskom artiljerijom, komandant Hajrudin Mešić je insistirao na vojnoj disciplini i viteštvu. “Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (Hajrudin MEŠIĆ, Radio Tuzla 1992.) “Moj Hajro je bio školovan vojnik. Kad bi zauzeo neko selo, ostavio bi put da izađu civili. Kad bi zarobio srpskog vojnika, on bi ga razmijenio. I kad je stao rat i moj najstariji sin Hamdija se s porodicom vratio u Trnovu, mnoge komšije Srbi su mu rekli da poštuju njego vog brata baš zato što nije dao da se ubijaju civili.” (6) (Zejfa MEŠIĆ, majka) “Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do slijedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevsku konvenciju.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

 

PLEMENITA MISIJA KOMANDANTA HAJRUDINA MEŠIĆA

 

Do oktobra 1992. godine, zahvaljujući djelovanjima Prve teočanske brigade, otvoren je koridor prema Kalesiji i Tuzli. Spojeni su Teočak i Sapna. “Prema neprijatelju su postavljene snažne linije. Zvornik, Nezuk, Zaseok, Kovačevići, Zečija kosa. Spojili su se Teočak, Čaklovići, Čaira, Tusanovo brdo. Stvorena je ogromna slobodna teritorija. Imali smo liniju, mogli smo se braniti i mogli smo ići naprijed…” (Rada MEŠIĆ, supruga) Hajrudin Mešić, slijedeći svoju plemenitu misiju, odlučio je da pokuša otvoriti koridor prema Srebrenici, kako bi pomogao opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, koji je mjesecima umirao od gladi i granata, pozivajući upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine. Tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici. “Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (Rada MEŠIĆ, supruga) OKTOBAR 1992. Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Preslušao ju je bar deset puta. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507) Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu. “Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (Mirsad ČELIKOVIĆ, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Nije dao bratu Bakiru da ide s njim. Naredio mu je da ostane na Teočaku, pripremi još stotinjak vojnika i da mu se pridruži kad oni probiju liniju.”(7) (Zejfa MEŠIĆ, majka) Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa. “Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’” (Mensur ČELIKOVIĆ Patara, saborac) Akcija je zaustavljena. “U Teočaku je zavladala velika panika. Narod se bojao kako dalje. Nad Teočakom se nadvila tama, mislili smo da je sve gotovo…” (Hajrudin HODŽIĆ, saborac i borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

 

VIJEST O POGIBIJI

 

“Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Uju tro, čuju se detonacije oko Baljikovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: ‘Šta mi je sa Hajre’, a on mi veli: ‘Nemam ti šta, mati, kriti. Hajro je poginuo.” (8) (Zejfa MEŠIĆ, majka) “Ako smo u nevjerici u Tuzli osluškivali njegove sjajne pobjede u Podrinju, u još većoj smo nevjerici bili kad smo čuli vijest da je poginuo – u predahu bitke, od ‘gluhe’ topovske granate, tek jednog njenog čeličnog zrna koje će biti smrtonosno za najvećeg gaziju sjeveroistočne Bosne.” (Alosman HUSEINOVIĆ, burek.blogger.ba) SLAVNA BRDSKA BRIGADA “HAJRUDIN MEŠIĆ” “Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “SUTRA KAD BIH IZGUBIO ŽIVOT, NE BI MI BILO ŽAO JER MISLIM DA SAM POPRILIČNO DOPRINIO DA SE ODUPREMO TOM NAŠEM AGRESORU.” (brigadni general HAJRUDIN MEŠIĆ, 1992.)

—–

FUSNOTE:

(1), (4), (6), (7) i (8) A. Hadžić, Dnevni avaz, 14. april 2012.

(2) Dr. Edina Bećirević, Na Drini genocid – istraživanje organiziranog zločina u Istočnoj Bosni, 131. str., Buybook, Sarajevo, 2009.

(3) Nakon jula 1992. godine u Zvorniku nije više bilo živih Bošnjaka. Oko 35.000 stanovnika je protjerano, a oko 2.000 ubijeno.

(5) “Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako stvorio uvjete za njenu podjelu. Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja.” (Bosnia and Herzegovina report for Office of the UN High Commissioner for Human Rights, 7. 10. 1992)

GALERIJA